Meeting point of discourse, national identity and conflict

ABSTRACT

Inside the State, education serves as the means of indoctrination. In the process of education, through secondary processes the pupil is being prepared to become a member of the state-run workforce. This position of schooling in human life opposes Aristotle’s ideal of Shola as a place for creating the human spirit. Schooling is more accurately described in french philosopher Althusser’s characterization of education as an ideological functioneer of the Ideological state apparatus. More so than the Greek ideal of a place for fulfilling purpose.

Michel Foucault, in his book Archeology of Knowledge, in chapter Creation of Modalities of Statement, encapsulates a rule book of accounts, descriptions, interpretations, comparisons, empirical deductions, statistical assessments, experimental conformations, etc., in three questions; a) who is speaking, b) position from which discourse is directed and c) position of a subject in relation to certain groups of object. There Foucault illustrates the diversity of relations, positions, perceptions, direct observation, preconceived notions, knowledge, and social space which refer to different social statuses and positions the subject can position himself in when using a certain discourse. The function of rhetoric to start, turn around, describe, justify, and revolutionise conflict is more closely considered within this article.

In his book, Zen at War, American philosopher Brian Victoria talks about the notorious Meiji rule during which well-known philosophical concepts have been re-used in later war recruitment propaganda. Parallels are drawn to more recent conflicts. Particularly, the Israeli utilization of pain points from Jewish history to back military invasion of Palestine. A symbol that is generally understood, widely accepted, celebrated, and aesthetically intervening, but also considered to within itself hold real powers, has an incredible effect in creating collective unity as well as strengthen national identity.

Lastly, the article examines identity in context of the State. Recognition of identity allows for its spread in culture, economy and politics as well as infrastructure. Therefore, the negation of identity leads to the suppression of place, be it geographical, political, social or cultural. When an identity is not legitimized, either legally or socially, the members of that identity are subordinate to the repressive apparatus of the State. The extent of the sanctions depends on the historical and social circumstances inside which an identity exists the size of the rift between it and the cultural heritage its existence „threatens“.  

In may we heard that the war was finished. Peace was an interesting sensation for me. I was told that permenant war was the natural state for a young Italian.

I saw the first photographs of the Holocaust, though I understood the meaning before I learned the word itself. I understood what we were liberated from.

Umberto Eco, Ur-Fascism

IDEOLOGIJA, INDOKTRINACIJA I OBRAZOVANJE

Sučeljavanje diskursa, nacionalnog identiteta i sukoba

U maju čuli smo da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana.

Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego što sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

Umberto Eco, Vječni fašizam

UVOD

Kako opravdati put do obećane zemlje ostvaren katastrofom? U Izraelskim školama, učenici učeni su o opasnosti postojanja Palestinaca te ih se zastrašuje ponovnim Holokaustom dok vlasti aktivno vrše etnički genocid. U sklopu edukacije i militarizacije potiču se i oni najgori oblici agresije. Poviše svega takva agresija smatra se nužnom i moralno opravdanom u stvaranju Izraelskog nacionalnog jedinstva, snage i identiteta. Odgovornost za ovaj genocid može se pronaći u sučeljavanju ideologije i indoktrinacije u nacionalni identitet. Članak istražuje mjesta na kojemu se isprepliću i pojavljuju ideologija nacionalnog identiteta, uključujući u diskursu i obrazovanju. A koji omogućavaju stvaranje kolektivnog identiteta i u istom mahu zahtijevaju brisanje nasljeđa cjelovite etičke skupine.

Obrazovanje kao ideološki aparat države, Althusser

Unutar države edukacija služi kao alat indoktrinacije kojim se učenik priprema postati član odnosa proizvodnje unutar političko ideološkog aparata u kojemu je rođen. Okrutnost sudbine klasne indoktrinacije leži u tome da čak i kada je učenik nesvjestan postojanja proizvodnih odnosa koji ga smještaju u stratificirani sustav on neminovno njima mora pripasti. Althusser karakterizira školstvo kao ideološki funkcionar koji ljude zarobljuje u opetovanu eksploataciju. Takva pozicija školstva u čovjekovom životu suprotna je Aristotelovom idealu Shole kao mjesta kreiranja ljudskog duha i mjesta ispunjavanja čovjekove svrhe.

Marx proizvodne odnose unutar države smatra kao moguće zbog postojanja baze i nadgradnje. Ekonomska baza time predstavlja jedinstvo koje proizlazi iz proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje koja služi kao infrastruktura koja podupire „katove ideologije“. Marx prepoznaje dvije vrste nadgradnje, pravno-političku i ideološku, religija, moral, pravda i sl. (1972: 2018). Obrazovanje se dugo smatralo da djeluje kao ideološka nadgradnja, odvojena od baze ekonomskog života. Althusser knjizi Ideologija i ideološki aparat države naglašava da takva distinkcija nije točna. On državni aparat prepoznaje tako da djeluje primjenom represije i ideologije u ostvarivanju političkih, vojnih i ekonomskih ciljeva. Razlikuje pluralistički aparat države (RAD) i ideološki aparat države (IAD) koje ujedinjuje njihovo institucionalno funkcioniranje ali i isprepletane, suptilne, izričite i prešutne veze. Cilj državnog aparata je reprodukcija proizvodne snage i postojećih proizvodnih odnosa, a u sklopu reprodukcije radne snage ključnu ulogu ima obrazovanje. Althusser karakterizira školstvo kao mjesto gdje se uz motoričko-perceptivne i govorne sposobnosti, podučavaju „umijeća“ posredništvom koja osiguravaju podčinjavanje dominantnoj ideologiji i vladajućim odnosima. Uz to, parcijalni odnosi relativno povijesti i kulturi za posljedicu imaju kognitivnu disonancu učenika, u odnosu ja prema svijetu, ja u svijetu i svijet prema meni.

U liberalno demokratskim društvenim uređenjima lako je tvrditi liberalnost obrazovnih institucija. Ipak valja uvidjeti da je takva klasifikacija nepotpuna jer ne uzima u obzir strukturalističke i one totalitarne tradicije na kojima su te iste liberalne institucije zasnovane. Mnogi polaznici uvjereni su da je obrazovanje tek usputno demoralizirajući sustav koji otkriva „jedinstvene“ nedostatke učenika. Ustvari, obrazovne institucije suzdržane su u otkrivanju vjernosti onim odnosima moći koje implicitno zahtijevaju oduzimanje sloboda njihovih polaznika i osiromašenje imaginacije.

Tvorba retoričkih formacija i funkcija diskursa, Foccault

Retorika u jednakoj je mjeri alat indoktrinacije, nasilja i opresije koliko otpora i revolucije. Čemu svjedoči Eco u djelu Vječni fašizam. “Cijelo je moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi…no ipak, sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike” (Eco 2019).

Funkciju retorike da započne, preobrati, opiše, opravda i služi kao oslobođenje od sukoba istražuje ovaj članak. Članak teži argumentirano predstaviti sposobnost jezičnih kodova, diskursa i retorike tako da može imati razorne utiske nad onima koji smisao traže u simulakrumu jezičnih kodova koliko i za one koji ne mogu izbjeći posljedice takve klasifikacije u kodifikacijskom sustavu. Michel Foccault u knjizi Arheologija znanja, u poglavlju tvorba iskaznih modaliteta, sažima „zakonik“ različitih iskaza: opisa, interpretacija, usporedba, empirijskog zaključivanja, dedukcije, statističkih procjena, eksperimentalne provjere i sl. U tri pitanja; a) tko govori, b) mjesto od kuda se upućuje diskurs i c) položaj subjekta u odnosu na određene grupe objekata mjesta. Foccault zatim ilustrira lepezu odnosa, opažanja, neposrednog promatranja i prethodnih koncepcija, znanja i društvenog prostora koji upućuju na različite statuse, različita mjesta, različite položaje koje subjekt može zauzimati ili dobiti kada se služi nekim diskursom.

Uporaba jezika može biti shvaćena i kao razmjena značajnih simbola ili znakova, što se drugim riječima može opisati kao semiotičko poimanje stvarnosti. Semeiosis C. S. Piercea, ili Piercova teorija znakova, pojam je koji se povezuje sa učenjima semiotike, a govori o kooperaciji tri subjekta na relaciji logike i filozofije, znaka, objekta i njihovih interpretacija. Semiotika proučava lingvistiku ne kao jezikoslovlje već kao znakovni sustav ili znakoslovlje. Semiotiku zanima značajni ili znakovni sadržaj riječi i diskursa. Spomen ovakvog lingvističkog proučavanja ovdje kako bi opravdao argument jezične uporabe kao proces približavanja pojmljivom ili stvarnom uporabom opisnim jezičnim kodovima.

Kodificirani sustav jezika ima sposobnost izučavanja stvarnosti i predočavanja stvarnost. Ali u uporabi može i proturječiti stvarnosti, a može biti i poetično stvarniji od stvarnosti. Pjesništvo je u svojim začetcima bilo smatrano kao da sadrži magične kvalitete koje se ostvaruju postavom riječi u stihovima (eng. Spell). Magiju zamijenila je znanstvena paradigma (Vukelić 2021), ali jezični kodovi i njihova uporaba i dalje zadržava moć zavođenja svijesti i mijene.

Prisega nacionalnom identitetu

Antropologija Ohnuki-Tierney (2002) u knjizi Kamikaze, Cherry Blossoms, i Nacionalizam opisuje proces stvaranja nacionalnog identiteta uporabom neutralnih simbola koji postaju simboli nacionalizma i agresije. Kao što je to bio trešnjin cvijet u japanskom kultu smrti tokkotoai, simbol ponovnog rođenja i muškosti. U Japanu 1870- ih za vrijeme obnove Meiji budističke vlasti i kasnijeg rata, kamikaze odavali su divljenje i počast simbolu sakura, trešnjinog cvijeta. Isprepletenost estetike, etike i nasilja kao i glorifikacija ili barem ovjekovječenost tih odnosa u umjetnosti možemo uočiti u brojnim povijesnim epohama, civilizacijama i religijama. Patnja koju dijelimo vrlo je važna u formaciji nacionalnog identiteta, a i časnija je od individualne prezervacije. Kolektivni duh važan je totalitarnim režimima u mobilizaciji i militarizaciji građanstva. Ritual žrtve i žrtvenika kao oltara kojemu prinosimo samo mijenja svoje mjesto. Ratovanje često relativizira se sa umijećem, pa tako himne, psalmi, i filozofija koriste se kako bi  se upotpunila praznina koje razaranje iza sebe ostavlja. Ali i u svrhu ohrabrenja budućih pristalica.

U knjizi Zen at War, američki filozof Brian Victoria nastavlja priču o ostavštini Meiji vladavine ovog puta iz perspektive militarizacije filozofije. Da bi retorika bila djelotvorna ona mora biti razumljiva. Da bi bila zastrašujuća, njezin objekt mora biti ono čega se strahuje. U kasnijem radu Victoria naglašava društveno-političku ulogu jezičnih kodova koji su već usađeni u društveno i generacijsko tkivo. Ovdje bi se uvjerljivo mogla povući paralela sa recentnom prenamjenom straha od ponovnog Holocausta u svrhu opravdanja vojno-političkih ciljeva Izraelske vojne okupacije Palestinske zemlje. Simboli redovno koriste se u formaciji nacionalnog identiteta ali i šire se procesom globalizacije. Tako Židovi u dijaspori mogu osjećati jednako jak poriv prema identifikaciji sa Cionističkom ideologijom i podržavati rasnu segregaciju koju provode Izraelske vlasti, a genocid nad Arapskim domorodnim narodom mogu smatrati nužnim i opravdanim u stvaranju Izraelskog nacionalnog identiteta. Represivni aparat Države ima za cilj biti je u jednakoj mjeri fizički nametljiv koliko i psihološki okupacijski. Ugnjetavanje pod represivnim aparatom Države postaje generacijsko nasljeđe koliko za jednu identitetsku grupu traumatično, toliko za drugu identitetsku grupu, ista represija biva oslonac nastanka kolektivnog identiteta i zajedničkog nasljeđa. U fašizmu sve je zajedničko (Eco 2019) pa tako i ratni zločini.

Pojavom nacija pojavljuje se i nacionalni identitet koji je zamišljen. Nacionalni identitet ne može u potpunosti reprezentirati vrijednosno homogeno građanstvo koje živi unutar nacionalnih granica. Samim time i građanska dužnost, koja se temelji na dominantnoj vladajućoj ideologiji može proturječiti moralnoj odgovornosti pojedinca. Građanski ili nacionalni identitet reflektira načela vladajuće klase, čak i kada se pretvara da se temelji na demokratskom načelu. Kada je potreba za pripadanjem ili strah od isticanja veći od intrinzične motivacije za subjektivnim dobrim i pravednim, pojedinac i društvo pobacuju u moralnoj dužnosti da se oslobode od zla rata. “U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopće imao relevantnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju generaciju ovo pitanje irelevantno je: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora” (Eco 2019).

Identitet: pravo na postojanje i nasljeđe pod represivnim aparatom Države

Priznanje identiteta omogućuje prostor na kojemu se identitetska pripadnost može širiti. Kulturno, obnavljanjem nasljeđa, izgradnjom infrastrukture koja produbljuje i proširuje zajednički život. Ekonomski, sudjelovanjem na slobodnom tržištu. Politički, onda kada postignu reprezentativnu prisutnost u segmentu politike koji direktno korelira sa provođenjem politika koje pospješuju život ljudi neke identitetske pripadnosti. Negacija identiteta u istom mahu dovodi do suzbijanja mjesta.

Kada identitetska pripadnost nije legitimirana, bilo zakonski ili društveno, pripadnici tog identiteta podčinjeni su represivnom to jest ideološkom aparatu Države. Okrutnost sankcija ovisi o društvenim i povijesnim okolnostima u kojima neki identitet postoji te u kolikom je razoru sa nacionalnim kulturnim nasljeđem kojem „prijeti“.

Uzmimo za primjer Queer identitet u društvu sa kulturnim nasljeđem kršćansko-patrijarhalnog ustrojenja (Warner 1993) ili pak mnogobrojne identitete domorodačkih naroda u sjevernoj Americi (Mann 2005) ili na novom Zelandu za vrijeme kolonizacije i uspostave novog nacionalnog identiteta. Nacisti ubijali su ljude ali su i palili knjige tokom drugog svjetskog rata. Bijeli Amerikanci su linčovali novo oslobođene orobljene ljude za vrijeme 19. st. ali su i pokušavali spriječiti demokratsko sudjelovanje i obrazovanje novooslobođenih građana. Američki san prodan je u istom paketu kao i rasna segregacija (Rothstein 2017).

Izraelska država morala je svoje postojanje opravdati retoričkom kampanjom opustošene zemlje (eng. Land without people for people without a land). Zemlja na kojoj je trebala nastati nacija morala je biti prvo nasilnom vojnom okupacijom i protjerivanjem domorodnih Palestinaca, većinski muslimana ali djelom i židova, očišćena od stanovništva kako bi bila ponovno naseljena zapadnim pridošlicama (Sa’di, Abu-Lughod  2007).

“Nabka na arapskom znači „katastrofa“. Godina 1948 označava trajno protjerivanje i lišavanje više od 750 000 Palestinaca iz njihovih domova i posjeda, te silovanje, pljačku i masakr tisuću drugih od strane cionističkih vojnika tijekom godina koje su slijedile do uspostave židovsko-izraelskog režima države Izrael u povijesnoj Palestini. Nabka je uzrokovala izbjeglištvo velikog djela Palestinskog stanovništva u Jordan, Siriju, Libanon, Irak i Egipat i prouzrokovala značajnu palestinsku dijasporu koja obuhvaća Europu, Ameriku, Sjevernu Afriku i Bliski istok” (Ginsberg 2018).  

Represivni državni aparat čuvaju funkcionari ideologije (Althusser 2018), a oni mogu biti ustanove ali i pojedinci koji u sebi nose sjeme ideologije koja ih je odgojila. Radikalizacija ciljanih društvenih skupina služi kao artiljerija i meta je ideologije. Recentne demografske studije pokazuju postupno rastuću političku radikalizaciju sve mlađih generacija u Izraelskom društvu (Mohar, Shoshan 2023). Izraelci u dijaspori, srednje životne dobi, dobro prepoznaju indoktrinaciju u obrazovanju koju su i sami proživjeli, ali koju su imali priliku u višoj životnoj dobi preoblikovati u zdraviju svijest o povijesti i svijetu.

“Tumačenje događaja bio je i ostaje sporan, kako unutar znanstvene literature tako i u javnoj sferi, uključujući i medijski prostor. Ipak, sve je više dokumentarnih dokaza o tom događaju na raspolaganju. Cionisti, znanstvenici među njima, primorani su priznati slučaj Nabke pri čemu se događaj pokušava opravdati u ime Židovske sigurnost” (Ginsberg 2018).

Genocid podrazumijeva tjelesnu eradikaciju etničke skupine ali i svih povijesnih, pravnih, jezičnih i društvenih sustava koji tu skupinu tvore. Cionisti koriste vojnu metodu, okupacije, eradikacije ili istrebljenja, istjerivanja i ponovne sadnje novog nacionalnog identiteta i na preostalim okrajcima povijesne Palestine. Čitav proces prati retorika, a ublažava, i čini časnim, ideologija. Izraelske vlasti koriste se efikasnom šablonom etničke eradikacije koja se u stvari povijesno ponavlja. Prema Palestinskom pitanju odnosi se kao i što se nekih par stotina godina prije odnosilo prema Židovskom pitanju u predratnom razdoblju u Europi. Ali i u pitanju domorodnih naroda u sjevernoj Americi i u britanskim kolonijalnim osvajanjima. Palestinsko pitanje smatra se kao da se događa odvojeno od povijesti koja se još raspravlja u svojoj validnosti. Izraelske vlasti i međunarodni saveznici gotovo od trenutka nepravomoćnog useljenja na povijesnu Palestinsku zemlju pokušavaju izbrisati postojanje takvog naroda i zemlje ali i katastrofe koja je uslijedila.

BIBLIOGRAFIJA

1. Aristotel (1975) Politika, Beogradsko izdavačo-grafički zavod, Beograd
2. Ahmad H.  Sa’di, Lila Abu-Lughod  (2007) Nabka: Palestine, 1948, and the Claims of Memory, Columbia University Press, New York
3. Brian  D. Victoria (2006) Zen at War (2nd Edition), Rowman & Littlefield Publishers, Engleska
4. Brian  D. Victoria (2013) „Zen as a Cult of Death in the Wartime Writings of D.T. Suzuki“ The Asia-Pacific Journal, Vol. 11: 30 (4) 5. kolovoz, 2013 , dostupno ožujak 2024 https://www.thezensite.com/ZenEssays/CriticalZen/Zen_as_a_Cult_of_Death.pdf
5. Charles C. Mann (2005) 1491: New Revelations of the Americas Before Columbus, Knopf, New York, SAD
6. Emily Ohnuki-Tierney (2002) Kamikaze, Cherry Blossoms, and Nationalism: The Militarization of Aesthetics in Japanese History, University of Chicago Press, Chicago
7. Deniver Vukelić (2021) Magija na Hrvatskom povijenom području, Školska knjiga, Zagreb
8. International Court of Justice (2024) „Order of 26 January 2024: 192- Application of the Convention of Prevention  and Punishment of the Crime of Genocide in the Gaza Strip (South Africa v. Israel)“ ICJ, dostupno ožujak 2024 https://www.icj-cij.org/case/192
9. Louis Althusser (2018) Ideologija i ideološki aparati Države, bilješke za istraživanje ’69/70, Arkzin, Zagreb
10. Michael Warner (1993) Fear of a Queer Planet: Oueer Politics and Social Theory, University of Minnesota Press, London
11. Michel Foucault (2019) Arheologija znanja, Mizantrop, Zagreb
12. Richard Rothstein (2017) The Color of Law: A Forgotten History of How Our Government Segregated America, Liveright Publishing Corporation, New York
13. Terri Ginsberg (2018) „Film Review of 1948: Creation and Catastrophe“ Arab Studies Quarterly, Vol. 40, 1, str. 73-79 dostupno ožujak 2023 https://www.jstor.org/stable/10.13169/arabstudquar.40.1.0073?seq=2
14. Umberto Eco (2019) Vječni fašizam, TIM press, Zagreb
15. Yariv Mohar, Aya Shoshan (2023) „The Struggle against Radicalization that Encourages Terror: Israel vs. the World“, Tel Aviv University, Ožujak 2023, dostupno ožujak 2024 https://www.inss.org.il/strategic_assessment/radicalization/